O Trebinju se mnogo zna i mnogo je o njemu rečeno i napisano. Jedna od znamenitosti grada na Trebišnjici su i brojne manifestacije od kojih je sigurno najdugovječnija ona poetska, Trebinjske odnosno Dučićeve večeri poezije. Ove godine napunila je 53 godine.
Negdje tamo sredinom devedesetih godina prošlog vijeka alfa i omega manifestacije, koja je tada još nosila prefiks trebinjski, bio je Zdravko Jeremić, diplomirani ekonomista koji već decenijama sa porodicom živi u Moskvi. Ja sam mu, takoreći, bio desna ruka. Jeste da je manifestacija imala organizacioni odbor od oko tridesetak ljudi, koji su obavljali svoj dio posla, ali je najveći teret bio na nama dvojici. Rekoh mu jednom , onako ljut: “Pa, ovo su uglavnom improvizacije”. A, on, onako smiren, odgovara: “Šta onda? To znamo samo na dvojica. Važno je da dobro ispadne”.
Bila su to srećna vremena, što bi se reklo, “kad je i bog davao”. Bilo je para, a samim tim i dosta uglednih gostiju – pjesnika, muzičara, operskih pjevača, dramskih umjetnika i drugih. Pored ostalih, gosti Trebinja bili su Oskar Davičo, Mira Alečković, Luko Paljetak, Milan Nenadić, Rajko Petrov Nogo, Pero Zubac, Duško Trifunović, Dara Sekulić, Katarin Ladik i drugi.
Sjetih se da sam jednog davnog oktobra svojim “jugom” išao na aerodrom u Ćilipe da dočekam i dovezem nekoliko pjesnika. U Trebinje sam vozio Vuka Krnjevića koji je sjedio pored mene, a iza su bili Vesna Parun i ugledni profesor, esejista, književni kritičar i pisac NN. S razlogom dajem samo inicijale, koji opet nemaju veze sa njegovim imenom i prezimenom, ali neka bude tako.
Elem, uz put su pričali o svemu i svačemu, a najviše o gostovanjima po cijelom svijetu. Te gdje su sve bili, koje su nagrade dobili, koga su susreli i slično. Tako sve do Trebinja. Svi zajedno smo došli na recepciju Hotela Leotar i recepcionerka Đulsuma je odmah dala ključ Vesni Parun, a ostaloj dvojici ponudila zajedničku sobu. E, tu nastade frka. Neće Vuk sa NN, pa bog. Đulsuma se našla u čudu , a bogami, zbunih se i ja, ne shvaćajući otkud ovaj otpor nakon onog srdačnog ćaskanja tokom vožnje. NN je samo stajao sa strane i zagonetno se smješkao. Trajalo je to,bogami, nekih petnaestak minuta dok Krnjević nije dreknuo: “Peđa, molim te zovi Jeremića”. Šta ću, otiđoh po Gaka, koji je srećom bio u restoranu hotela i pozvah ga. Ja se više nisam vraćao na recepciju, ali sam nakon sat vremena za šankom sjeo sa Gakom i pitao ga u čemu je bio problem. On se onako šeretski nasmijao i pitao me da li stvarno ne znam ili se zezam. Rekao sam da nemam pojma, na šta je on odgovorio: “Cijeli svijet zna da je NN homoseksualac, samo ti ne znaš”. Naravno, Vuk je dobio zasebnu sobu, a s kim je NN spavao nemam pojma. Možda je i on dobio jednokrevetnu sobu.
Mnogo godina nakon toga, kao urednik RTS nekoliko puta sam u Srbiji snimao pjesničke večeri NN. Svaki put kad sam sa snimateljskom ekipom ulazio u prostoriju gdje je bio događaj, NN bi prekinuo svoje ili tuđe izlaganje uz obrazloženje: “Evo meni mog Trebinjca”, prrišao mi, srdačno se pozdravio sa mnom na iznenađenje prisutnih i tek onda dozvolio da se događaj nastavi.
Nažalost, niko od mojih saputnika iz “juga” više nije živ, a Zdravko Jeremić i ja smo se upravo maloprije čuli preko vajbera. Još se držimo.
MLP