Nešto računam. Ako sam u gimnaziju krenuo 1968. godine, znači da sam drugi dio osnovne škole pohađao četiri prethodne godine . Alaj sam pametan. Išao sam u Drugu osnovnu koja se nalazila u zgradi današnjeg Muzeja Hercegovine u Trebinju. Redovno smo dolazili u školu najmanje sat ranije i na dvorišnom betonu igrali fudbal. Kažu da sam bio dobar golman. No, ne bih sada o fudbalu, nego o kupanju. Poznato je da se u blizini ove škole u Starom gradu nalazi Kameni most, bogomdan za skakače. Skakalo se uglavnom na strani mosta okrenutoj Hotelu Leotar i to između obale i prvog kesona. Kako li je Trebišnjica tada bila bistra i prijatna. Prosto je izazivala da se bućneš u nju. E, pa nas nekoliko mangupa smo redovno skakali, ali u pogrešno vrijeme, uglavnom za vrijeme nastave , pa smo često skroz mokri dolazili na časove. Ja sam dugo odugovlačio sa skokom, naravno, iz straha. I jedared dok sam, po ko zna koji put, sjedio na ogradi mosta i dvoumio se, komšija Rade Brnjoš me gurnuo. Nema tu neke visine, svega četiri-pet metara, ali meni se činilo da sam letio čitavu vječnost. Mislio sam da će mi od straha oči iskočiti. Nisu iskočile, ali siguran sam da su narasle kao fildžani.Uglavnom, dobro se završilo. Ali, onaj drugi dio, nastavak u školi nije. Naime, tog dana smo, iz ne znam kog razloga, sa prozora učionice, koja se nalazi na spratu gdje je sada izložbena galerija, nešto dobacivali Maji,nastavnici engleskog. Nedugo zatim u učionici se pojavio razredni starješina Mito Zubčević i pred katedru izveo, koga drugog, do mene. Eto jada. Slovio sam za boljeg učenika, pa sam valjda bio najpogodniji za primjer. Na početku je to bilo neko ispitivanje u stilu jesmo li, nismo li, ko je, ko nije i tako dalje, a onda mi je odvalio takvu šamarčinu da sam letio kroz cijelu učionicu. Tada je to bio takav stil. Ne letenja, nego vaspitavanja. Ne pitajte me jesam li plakao. Neću priznati. Ne pamtim preostale dijelove tog vaspitnog čina, ali sam zapamtio nastavnikove riječi: “Znajte da će u životu uvijek neko biti iznad vas”. Mnogo puta kasnije u životu sjetio bih se tih riječi i koristio sam ih. Da li kao savjet ili kao opomenu, manje je važno, ali da su korisne kao pouka, poruka, pa i utjeha – jesu.
A, obraz me još bridi od onoga šamara.
PLM