Izvor: Buka
Ena Bavčić, programska savjetnica organizacije Civil Rights Defenders u intrevjuu za BUKU govori o ljudskim pravima u vanrednom stanju, odnosu političara prema građanima, demokratiji i drugim temama.
Ena, već smo skoro dva mjeseca u vanrednoj situaciji, vanrednom stanju. Kako u ovim okolnostima komentarišete ponašanje vlasti u RS i FBiH i da li su nekim njihovim odlukama ugrožena ljudska prava?
Vanredno stanje kao takvo omogućava određenu (i ograničenu) derogaciju od ratificiranih konvencija, međutim, sve derogacije se trebaju najaviti institucijama nadležnim za te konvencije. Do sada Bosna i Hercegovina (uključujući svoje entitete) nije najavila derogacije pod Evropskom konvencijom o ljudskim pravima Vijeću Evrope, niti pod Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima OHCHR-u. Mislim da sama činjenica da smo mi jedina zemlja regiona koja nije obavijestila Vijeće Evrope o ovim derogacijama (a radi se o derogaciji prava na slobodu kretanja, slobodu okupljanja i sl.) govori dovoljno o ponašanju naših vlasti tokom epidemije korona virusa. Neodgovornost, neinformisanje građana, nedostatak pravilnih objašnjenja i racionalizacija odluka karakteriše proteklih 40 dana. Rekla bih da je samo takvo ponašanje kršenje prava na slobodu pristupa informacijama.
S druge strane, vidjeli smo primjene taktika zastrašivanja – militarizaciju policije, korupciju, bahatost, neravnomjernu primjenu pravila i slično. Štaviše, ovaj period je označio usvajanje diskriminatornih mjera kao što je potpuna zabrana kretanja za osobe u pokretu, maloljetnike i građane treće dobi, te ozbiljne napade na slobodu izražavanja. Pravo na nediskriminaciju i slobodu govora se ne može derogirati ni u vanrednim situacijama kao što je ova.
Koliko je važno da se u ovom periodu održi demokratija, da društvo ne sklizne u diktaturu jednog čovjeka ili nekolicine? Možda je i bolje pitanje da li je demokratija održana?
Da bi demokratija bila održana, prvo je moramo imati. Mi se još uvijek borimo sa tranzicijom. Upravo sam danas čitala izvještaj Freedom House-a koji BiH stavlja u hibridne režime. Izvještaj je iz 2019. Dok su naši susjedi Srbija i Crna Gora doživjeli pad iz polu-konsolidovane demokratije, mi stabilno stojimo u toj liniji između autoritarnog režima i demokratije. I to je nešto što se potvrdilo tokom ovog perioda. Međutim, kao i za sve u BiH, mi svjedočimo dvjema realnostima. Nijedna nije puno bolja niti gora, ali su različite. Dok u RS-u vidimo restriktivne mjere koje se donose bez imalo prostora za propitivanje, u FBiH možemo vidjeti totalno rasulo, da tako kažem, u nedostatku boljeg izraza. Rezultat je isti – nedemokratski procesi donošenja odluka, imenovanja odgovornih, internog konsultovanja i apsolutno nepravilnog informisanja građana. Ovakvo ponašanje više karakterizira autoritativne režime nego demokratije.
A zašto je bitan demokratski pristup u ovakvim situacijama?
Zato što su edukacija i informisanje građana prvi koraci ka ozdravljenju društva i od korona virusa i drugih boljki. U trenutku kada se podižu mjere, najvažnije je da imamo informisano građanstvo kojem možemo vjerovati da će se ponašati odgovorno prema sebi i svojim sugrađanima i sugrađankama. Ono što smo sada dobili jeste idealno tlo za širenje teorija zavjere, što se moglo spriječiti ili bar ograničiti da smo imali pravilne informacije na vrijeme, te da su procedure transparentno objavljivane.
Koliko smo svjedoci da vlasti u cijeloj BiH koriste ovu situaciju da uvode represivne mjere, jer, kako se čini, za drugačije ne znaju?
Da, ali postoji razlika između neznanja i nedostatka želje za učenjem. Kod naših vlasti vidimo uglavnom drugu pojavu. Svjetska zdravstvena organizacija, kao i međunarodne organizacije za ljudska prava, objavile su nebrojena uputstva za ponašanje i donošenje mjera tokom pandemije. Nisam vidjela da je ijedno tijelo u BiH ažurno prevodilo i dijelilo te informacije, što postavlja pitanje da li oni žele da znaju? Ono što smo vidjeli jeste imitiranje mjera iz Srbije (koja opet imitira Mađarsku), a ne racionalni pristup i evaluaciju mjera iz ostalih zemalja, koje bi se onda primjenjivale i kod nas. Mislim, bilo je tu i inovativnosti, ali onakve koja apsolutno ne ulijeva povjerenje građanima i građankama, jer nije pokazano da je bazirana na naučnim objašnjenjima. Kada ne postoji povjerenje, onda postoji represija.
Međutim, neke stvari oni vrlo dobro znaju. Kao na primjer jačinu psihološkog efekta koji se desi kada nekome potpuno oduzmete slobodu, pa ih onda postepeno vraćate kako bi ljudi osjetili neko zadovoljstvo, tj. kako biste smanjili bijes građanstva i rizik od potencijalna pobuna.
U RS policija se za vrijeme policijskog časa fotografiše sa dugim cijevima na Trgu Krajine. Koje poruke se ovakvim fotografijama šalju?
Poruka je vrlo jasna – ne teži se vladavini prava, nego vladavini policije. Rekla bih da je RS policijski entitet, ako se nešto takvo može reći. Vanredno stanje je idealna šansa za vlasti u RS-u da i dalje zastraše sve kritičke glasove, te da prodube strah od suprotstavljanja policiji, prije svega, što su svesrdno gajili od 2018. godine, ali i ranije. Promocija vrlo militarizovane policije u ovom entitetu nije ništa novo, imajući u vidu sve one promotivne videe za specijalce koji su se emitovali na RTRS, a koji su trajali po 5-10 minuta u udarnim terminima dnevnika. Dakle, ovo je samo fizička manifestacija svega onoga što se razvijalo ovih godina u tom dijelu BiH.
Mnoge ljude su uznemirile pojave poput zakonski definisanih mjera o širenju panike, srećom, one su brzo ukinute. Koliko se mora dozvoliti sloboda medija u ovim nenormalnim vremenima?
Mjere o širenju panike u RS-u jesu ukinute, ali mislim da su postigle svoj cilj – autocenzuru i strah kod ljudi da objavljuju kritike prema režimu. Kada analizirate kome su propisane kazne i za šta, kao i kada pogledate objašnjenje zbog čega su ukinute te mjere, jasno je da je njihov cilj bio suzbijanje preispitivanja akcija vlasti. Sada se u RS-u dobila atmosfera u kojoj se rijetko ko pita kako se vrše nabavke i ko gdje pravi derneke. I upravo je zbog toga bitna sloboda medija – da se preispituju postupci vlasti, naročito u vremenima kao što su ova, koja omogućuju da se jako bitne odluke donose po ubrzanoj proceduri od strane ljudi koji nisu nužno demokratski izabrani da donose te odluke. Skandali koji su potresli FBiH proteklih dana pokazuju da je svaki oblik novinarstva baziranog na činjenicama, uključujući i građansko novinarstvo, pa i tabloide, od javnog interesa u ovakvim situacijama. Netačne informacije se otkrivaju na drugi način, a za širenje panike postoje već sudski procesi, tako da su ove mjere apsolutno suvišne i represivne.
Koliko je važno i u ovakvim okolnostima održati kritički stav i kritičko promišljanje, posebno prema političarima i njihovim odlukama?
Upravo zbog svega ovoga: kritički stav koji je baziran na provjerenim informacijama je osnovni za izgradnju društva osnovanog na zdravom povjerenju. Kritički stav nam omogućuje da pozivamo vlasti na odgovornost u slučaju da donose odluke koje nisu od javnog interesa, što je, nažalost, često slučaj kada su vanredna stanja u pitanju.
Svjedoci smo da ljudi koji su na funkcijama prave velike zabave na koje dolaze drugi ljudi na visokim fukcijama, a sa druge strane, na građanstvo se apeluje da se drže fizičke distance i da je ona najvažnija u sprečavanju koronavirusa. Šta nam ovo govori o dvostrukim standardnima koji su prisutni u BiH?
Bahatost. To je nešto što se apsolutno pokazuje ovakvim ponašanjem. Bahatost koja proizilazi iz osjećaja nekažnjivosti, a samim tim i neodgovornosti. Ljudi u BiH kratko pamte, a postoji već dokazana taktika zataškavanja jednog skandala drugim, tako da je ovo ponašanje samo slika njihovog svakodnevnog bahaćenja.
I ranije smo bili svjedoci kako lako možemo da skliznemo u policijsku državu, imali smo priliku da vidimo kako se stvari odvijaju sa slučajem Pravde za Davida iz Banjaluke, sada je samo broj ljudi kojima se obraćaju veći. Kako se možemo boriti protiv takve policijske represije?
Konstantnim pozivanjem na odgovornost, dizanjem buke. Masovnost je ta koja daje zaštitu u slučajevima kreiranja represije. Informisanje. Ukoliko poznajete neke od stranih jezika, pokušajte onima koji ih ne poznaju da približite provjerene informacije koje se dijele u drugim državama i drugim medijima. Istražujte. Koristite lokalne mehanizme. Zamislite da sada stotinjak građana pošalje zahtjev o pristupu informacijama vezano za korištenje dugih cijevi u Banjoj Luci tamošnjem MUP-u? Zamislite da se 1000 ljudi žali na diskriminaciju ombudsmanima. Onda bi morali da rade i da reaguju (iako su sramotno rekli da će ocjenjivati kršenja prava tek nakon što se mjere podignu). Kada ne koristimo postojeće institucije, samo im dajemo dodatno opravdanje da ne rade. Demokratija nije samo glasanje na izborima, nego konstantno praćenje vlasti kako bi osigurali da rade u najboljem interesu ljudi.
Koliko je pandemija uticala na rad nevladinog sektora, mnogi projekti su prolongirani, aktivnosti otkazane. Kako ovaj sektor održati živim u vremenima u kojima se nalazimo?
Da, većina projektnih aktivnosti jeste otkazana ili modificirana, ali postoje i drugi načini koje nam moderna tehnologija pruža da se održe one esencijalne aktivnosti. Ova situacija je i donijela dosta novih obaveza za organizacije za ljudska prava, tako da naše aktivnosti ne prestaju. Ono što jeste teško sada jeste direktni rad na terenu, obzirom da je kontakt sa ugroženim grupama ograničen, ali mislim da je ovo prilika za organizacije da se vrate svojim suštinskim aktivnostima, bar onim koje se bave nadgledanjem rada institucija i pozivanjem na odogovornost.