Rodoljub Drašković je nesumnjivo vrlo, vrlo popularna ličnost. Interesantan je i onima koji ga vole i onima koji ga ne vole. Suština je u činjenici da je Drašković vlasnik kapitala. Za one koji ne znaju i one koji znaju, a neće da znaju, kapital u ekonomiji predstavlja vrijednost koja se ulaže u proizvodnju ili neku drugu djelatnost sa osnovnom namjenom da se uveća. Drugim riječima, Drašković stalno mora da ulaže u proizvodnju kolača, alata, vina, u turizam itd. da bi , prosto rečeno, opstao u funkciji privrednika odnosno poslovnog čovjeka. E, sad, da bi se kapital oplodio potreban mu je zdrav ambijent. Privrednik je prinuđen da sarađuje sa političarima radi stvaranja uslova za nesmetan protok svoga kapitala. Čim političari počnu da ugrožavaju te osnovne ekonomske postulate, kooperativnost se gubi.
Naravno, to važi i za Draškovića i njegove odnose sa Dodikom i sličnim polupolitičarima, koje nije on birao. Dok traje, traje. Dodik i SNSD su nagazili na egzistenciju Rodoljuba i njegovih više stotina radnika, a preko Draškovićevih višemilionskih izdvajanja u budžet upitna je i budućnost šire zajednice. Ima li išta prirodnije nego boriti se za opstanak ? Umjesto besplodnih političara Drašković se okrenuo narodu. Doduše, i do sada je bio sa narodom u patriotskom i ekonomskom smislu, ali, sada im je potrebna i politička saradnja. Jedino tako, uz pomoć ono nešto malo zdravih političkih subjekata, zajedno mogu vratiti život Hercegovine u normalne tokove.
Za sada toliko o Rodoljubu Draškoviću, najvećem investitoru i humanitarcu u Hercegovini.