Autor ovog teksta bio je neposredni svjedok nekoliko slučajeva granatiranja Trebinja u periodu od maja do septembra 1992. godine i u avgustu 1995. Granate su dolijetale iz pravca Dubrovnika u centar grada, u dvorište škole, krug bolnice i na periferiju grada. Bilo je žrtava tako da uporno insistiranje dubrovačke strane za jednostranim izvinjenjem nije utemeljeno. Pozivaju se na izvinjenje tadašnje vlasti Crne Gore. Drugim riječima, misle na poklonjenje Mila Đukanovića o kome je njegov narod ovih dana rekao svoje.Treba biti realan. Milova uloga u pomenutom ratu je neupitna. Nije tajna koliko su zla Milogorske horde nanijele Župi Dubrovačkoj. Pljačkali su i palili šta su stigli. Od kuća do aerodroma Čilipi. I mojoj malenkosti, potpisniku ovih redova, zapalili su porodičnu kuću u Konavlima. Rat nisu izazvali ni Trebinjci ni Dubrovčani koji su vjekovima živili u slozi, nego neke usijane glave, a sve se prelomilo preko glava običnog naroda. U ovom slučaju Trebinjci ispaštaju grijehe onih koji su navodno došli da im pomognu. Dao bog da sa crnogorske strane nikad nisu došli. Ako je izvinjenje uslov da sa Dubrovčanima opet živimo kao ljudi, u miru i slozi, jer, htjeli ne htjeli, ne možemo jedni bez drugih, prvi bih potpisao izvinjenje.
Ali, o granatama i izvinjenjima drugi put, nego da se osvrnemo na izjavu Luke Petrovića, direktora Saveza opština i grada istočne Hercegovine da je ’’ u posljednje četiri godine urađeno mnogo na poboljšanju odnosa dva susjedna grada Trebinja i Dubrovnika zahvaljujući prvenstveno inicijativama prvenstveno Trebinja i Dubrovnika, ali i Banja Luke’’.
Koliko je javnosti poznato posljednji zvanični polukontakt između dubrovačkih i trebinjskih zvaničnika bio je prije nekoliko godina prilikom otvaranja graničnog prelaza Ivanica kad je dubrovački gradonačelnik odbio da se rukuje i fotografiše sa trebinjskim kolegom. Razlog je ,naravno, uvijek isti – izvinjenje.
Da li Petrović, koji je, pored ostalog i v.d. direktora Elektroprivrede i generalni sekretar SNSD-a, sa tih pozicija možda vidi i zna nešto što ostali građani ne znaju, jer sem intenzivnijeg dubrovačkog naglaska i automobila sa dubrovačkim tablicama na ulicama Trebinja nema ništa drugo. Petroviću se mora priznati da je u pravu kad kaže da je ’’ Dubrovnik vijekovima bio naslonjen na Trebinje po pitanju resursa i radne snage’’. No, ostaje dilema da li se Petrović žali ili hvali. Pitanje korišćenja tuđe jeftine radne snage uvijek je asociralo na kolonijalizam. Dotični se diči činjenicom da je prošle godine čak 2.000 Trebinjaca zarađivalo hljeb u Dubrovniku. Ali, svjesno zaboravlja da kaže da je za to ’’zaslužan’’ njegov SNSD, koji tokom svoje vladavine u gradu na Trebišnjici nije učinio praktično ništa na privlačenju investicija, otvaranju radnih mjesta i zapošljavanju, prije svega, mladih. Školovani Trebinjci u gradu podno Srđa rade kao građevinci, moleri, taksisti, sobarice, konobari, umjesto da u svome gradu budu ono što jesu – inženjeri, menadžeri, ljekari itd. Da nije Draškovićevog ’’Swisslion’’-a situacija bi bila još katastrofalnija.
Petrovićevo isticanje poboljšanja odnosa dva grada u posljednje četiri godine dobrom poznavaocu političkih prilika u Trebinju prejudicira dva odgovora. Ili se neko negdje ipak izvinio Dubrovčanima, a da mi to ne znamo ili je to jednostavno predizborni hitac.
Kako bilo da bilo, dubrovački madrigal Luke Petrovića je, u svakom slučaju, nespretni izlet političara u pokušaju, koji samo još jednom dokazuje poražavajuću nesposobnost njegovu i njegove stranke, ali i mnogima otvara oči pred novembarske izbore. Ko kaže da je Milo jedini…i kroz naša vrata ima ko da izađe!
MLP